Dalmacija je jedan od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj. Dalmacija se prvi put spominje u I. stoljeću kao naziv za područje između Krke i Cetine koje je nastavalo ilirsko pleme Delmata, odnosno kao sinonim za Ilirik, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani.

Iako se prostorni opseg Dalmacije u prošlosti znatno mijenjao, taj se pojam održao od antičkog doba do danas.

Suvremeni pojam Dalmacije odnosi se na područje od otoka Paga i rijeke Zrmanje na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu. Tako izdvojena cjelina identična je s pojmom Južno hrvatsko primorje, koji odgovara prostoru funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta triju regionalnih centara: Zadra, Šibenika i Dubrovnika.

Južno hrvatsko primorje ili Dalmacija izdužen je primorski pojas, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem sjeverozapadnom dijelu omeđen je planinskim nizovima Velebita, Dinare i Kamešnice, dok je prema jugoistoku prirodna međa manje izrazita i nalazi se u neposrednom zaleđu priobalnog pojasa.

Prostire se na površini od oko 11 960 km2 ili na oko 21% površine Hrvatske, a tu je 2001. živjelo oko 855 000 stanovnika, ili 20% populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti je niža od prosjeka za Hrvatsku - 71,5 st./km2 (Hrvatska: 78 st./km2).

Prevladava krški reljef, a klima je većinom sredozemna (mediteranska), odnosno submediteranska s pripadajućom vegetacijom.

Primorski karakter regije ojačan je velikim udjelom otočnog pojasa. U dalmatinskom akvatoriju, bez paške otočne skupine, nalazi se 926 otoka, otočića, hridi i grebena ili 78% njihovog broja u Hrvatskoj. Zapremaju oko 1770 km2 (58% površine svih hrvatskih otoka, odnosno 15% površine Dalmacije).

Po postanku i građi otoci su dio susjednog dinarskog kopna (nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja). Sjevernodalmatinski otoci su brojniji, a, osim Paga, i manji. Izduženi su i pružaju se paralelno s obalom i planinskim nizom u zaleđu, u smjeru sjeverozapad - jugoistok (tzv. dalmatinski tip obale).

Izraziti primjeri takva tipa obale jesu otok Pag, Ugljan, Pašman, Dugi otok, Kornat i Žirje.

Otvorena kopnena obala ok rta Ploče kod Rogoznice odvaja ih od srednjodalmatinskih otoka, koji su veći i pružaju se u smjeru zapad - istok (hvarska skupina). To su Hvar, Brač, Korčula, Vis, Lastovo i Čiovo. Sjeverozapadno od Visa nalaze se pučinski otočići Jabuka i Brusnik, koji su vulkanskog porijekla.

Najjužniji otoci - Mljet i Elafitski otoci te poluotok Pelješac pružaju se dinarskim smjerom, sjeverozapad - jugoistok.

U reljefu većih otoka ističu se vapnenačka uzvišenja i niži dijelovi, udubljenja, građena od manje propusnih dolomita. Niži dijelovi ponegdje su zamočvareni (blata na Pagu, blatine na Mljetu itd.), dok su na rubovima udolina djelovanjem abrazije stvorena slikovita žala.

Kopneni obalni pojas Dalmacije dug je oko 1200 km, što je gotovo 2/3 hrvatske kopnene obale. Najnepovoljniji je južni dio velebitskog primorja i priobalje oko rta Ploče, kod Rogoznice, koje karakterizira strma i krševita obala te slabija povezanost sa zaleđem.

Najvećom vrijednošću ističe se priobalje između Trogira i ušća Neretve, s kaštelanskom flišnom zonom i šljunkovitim podbiokovskim žalama.

Južno od Dubrovnika obala je otvorena prema pučini i time dolazi pod najveći utjecaj abrazije.

U zaleđu priobalnog planinskog niza srednje Dalmacije, između rijeke Krke i donjeg toka Neretve, pruža se oko 150 km dug krški pojas Dalmatinske zagore. Sjeverozapadno od Krke na Zagoru se nastavljaju Ravni kotari i krško pobrđe Bukovice.